Stvaran zivot u Turskoj
Prije svega, ja sebe vidim kao istinskog turskog patriotu, a ne izdajicu, u bilo kojem smislu. Patriotizam je vrijednost koju sam prvenstveno stekao u mojoj obitelji, ali je i moje svjesno političko opredjeljenje, piše, između ostalog, u pismu Özgür Dirim Özkan, profesor antropologije koji je u Sarajevu prozvan plaćenikom. Njegovo pismo, koje je objavljeno na stranici "prometej.ba", prenosimo u cjelosti:
Moje ime je Özgür Dirim Özkan, profesor antropologije, za kojeg se, tokom intervjua za Hayat TV, a u povodu podrške protestima u Turskoj, tvrdilo da je „plaćenik“.
Prije svega, ja sebe vidim kao istinskog turskog patriotu, a ne izdajicu, u bilo kojem smislu. Patriotizam je vrijednost koju sam prvenstveno stekao u mojoj obitelji, ali je i moje svjesno političko opredijeljenje. Smatram da je moj patriotizam već dokazan, ali o njemu može svjedočiti i formalno priznanje u Počasnom pismu (Honorary Letter and Honor of Higher Eminency Service), koje mi je dodijeljeno od strane turskih snaga ratne mornarice 2009. godine, tokom služenja vojnog roka.
Tokom proteklih nekoliko godina, osim što sam turski patriota, ja se smatram i bosanskim patriotom, jer je moj sin jednom polovinom Bosanac, i jer i ja živim u ovoj lijepoj zemlji u kojoj ljudi također zaslužuju bolje uslove. No, rasprava o uslovima života u Bosni i Hercegovini je posebno pitanje, i u ovom pismu želim prije svega navesti razloge zbog kojih podržavam proteste u Turskoj, i šta je 11-ogodišnja vladavina AKP-a donijela građanima Turske.
Prije nego navedem ove razloge, želio bih skrenuti pažnju na nivo dezinformacija, koje postoje u Bosni i Hercegovini o stanju u Turskoj. Rezultat toga su i komentari koji su se mogli čuti u videu, prilikom mog intervjua, kao i na različitim društvenim mrežama i medijima. Ustvari, i većina turskih građana je bila pod djelovanjem ovih dezinformacija do prošle sedmice, ali je u međuvremenu ova zavjesa podignuta, i stvarnost je mnogo vidljivija.
A šta je stvarnost?
Ekonomski pokazatelji
Postoje tvrdnje i uvjerenja da turska ekonomija doživljava procvat. Činjenica je da ekonomski pokazatelji govore o porastu, ali moram reći da ekonomski razvoj Turske više liči na razvoj kancerogenih ćelija: rast uprskos tome što to izaziva smrt cijelog organizma. Ovdje su neki ekonomski pokazatelji:
Ovi pokazatelji jasno govore da turski „gospodarski boom“ isključivo počiva na finansijskim sredstvima zasnovanim na "dugovanjima". U odnosu na strana dugovanja u iznosu od 323.500.00.000 (323,5 milijarde dolara), 65.000.000 (65 miliona) dolara povrata duga MMF-u, nisu ništa drugo nego dobar retorički izvor za propagandu.
Tursko gospodarstvo postoji ne samo zahvaljujući stranim kreditima, nego i prihodima prikupljenim kroz privatizaciju velikih državnih korporacija. Tokom 11 godina vladavine AKP-a, Turk Telekom, Petkim (država naftna kompanija), i neke od važnih strateških luka, prodate su stranim kompanijama.
Osim toga, inozemni udio u turskim bankama je porastao za 42%. Kao poređenje, ovdje su omjeri učešća inostranog kapitala u bankama u različitim zemljama:
• Njemačka: 5%
• Italija: 8%
• Španjolska: 10%
• Holandija: 11%
• Danska: 17%
• Francuska: 19%
• Grčka: 20%
• TURSKA: 42%
Navedeni pokazatelji govore o tome da turska ekonomija jeste u porastu, ali u korist stranog kapitala, a ne turskog naroda. Novca u Turskoj ima, ali je u rukama stranog kapitala. To je razlog zašto svi vole AKP i Erdogana!
Kao profesor antropologije, ja sam trenutno uključen u niz istraživanja koja se bave društvenim pitanjima i tržištem, što mi daje priliku da putujem po cijeloj Turskoj, i da se sam uvjerim u stepen siromaštva koje je itekako vidljivo u svakom sektoru, u ruralnim i urbanim područjima, i u svakoj regiji. Tokom niza godina, ljudi su imali pogrešno uvjerenje da je ekonomija u Turskoj u porastu, i da je njihova krivica što žive u lošim uslovima. Međutim, i oni su odnedavno postali svjesni da to nije njihova krivnja.
Oni koji žele da se uvjere u život i siromaštvo ljudi u Turskoj, trebaju posjetiti i druge dijelove zemlje, a ne samo luksuzna turistička mjesta u Antaliji, Bodrumu ili bogate trgovačke centre u Istanbulu. Budite sigurni, obični ljudi u Turskoj ne žive kao što je to prikazano u turskim serijama!
Društvena pitanja
Osim stanja u gospodarstvu, Turska prolazi kroz težak period kada je riječ o društvenim pitanjima. Individualne slobode građana su na udaru već 11 godina, ali posebno u posljednje tri godine. Turska je bila primjer sekularne države, u kojoj većinsko stanovništvo čine muslimani. U posljednjih nekoliko godina, to je djelimično uništeno. Mada se najčešće spominje, zabrana korištenja alkoholnih pića nije jedini pokazatelj, već postoji i mnogo drugih društvenih pitanja koja se moraju razmatrati.
Na primjer, u posljednjih 10 godina, dikskriminacija i zločini protiv žena postali su dio svakodnevnice. Prema statističkim podacima Svjetskog gospodarskog foruma, Turska se nalazi na 126. mjestu u svijetu s obzirom na jednakost muškaraca i žena, a jedna od tri žene su izložene nasilju. Prema statistici Ministarstva pravosuđa Turske, između 2002-2009, zločini prema ženama porasli su za 1400% (hiljadu četiristo posto).
Ovdje je broj žena koje su ubijene na godišnjoj razini:
2002: 66
2003: 83
2005: 164
2006: 663
2007: 1011
2008: 806
2009 (sedam mjeseci): 953
Politička pitanja
Vladavina AKP, duga 11 godina, obilježena je i agresivnom politikom, i u oblasti unutarnje i vanjske politike. Ljevičari, kemalisti, nacionalisti... Neovisno od toga o kojim drugim idejama je riječ, AKP i Taip Erdoan se ne ustručavaju da koriste agresivan dikurs. Ovakve reakcije Taipa Erdoana, dovele su do toga da je "linč" postao dio kulture političkog života. Jedan od primjera je bio i agresivna reakcija pojedinih državljana Turske na učesnike podrške protestima, ispred BBI centra u Sarajevu, što se nije moglo vidjeti u TV prilogu.
Nepostojanje tolerancije prema drugačijem mišjenju, reflektovalo se i na slobodu govora. Ovoga trenutka, 72 turska novinara su u zatvoru, što je dvostruko više od broja zatvorenih novinara do 12. septembra 1980. godine. Poređenja radi, broj novina koji su u zatvoru u Iranu je 45, u Kini 32, Saudijskoj Arabiji 4 i u Siriji 15.
Stoga ne iznenađuje da pozicija Turske, kada je riječ o slobodi medija, neprestano opada. U 2005. godini Turska je bila na 98. mjestu u svijetu, 2012. godine na 148. mjestu, a trenutno je na 154. mjestu.
"Kultura agresije" nije samo vidljiva u unutrašnjoj, već i u vanjskoj politici Turske. Uprkos lažnog nastojanja da se Turska prikaže kao anti-imperijalistička ili anti-cionistička zemlja, ona je preuzela ulogu “lokalnog policajca” u službi imperijalizma u regionu, utemeljenog na neo-otomanskoj perspektivi.
Jedan od primjera su i trenutni odnosi sa Iranom, koji su bili miroljubivi od 16. maja 1639. godine, a granica između Turske/Otomanskog carstva i Irana/Persije je bila stabilna 374 godine. Međutim, posebno u protekle dvije godine, Turska je promijenila svoju politiku prema Iranu, a jedan od pokazatelja je postavljanje NATO radarske baze u Turskoj 2011. godine. Tehnički rečeno, ovaj radar ne može zaštiti Tursku od iranskih projektila, nego ima za cilj da zaštiti Izrael. Stvarnost koja se krije iza ovoga je anti-cionistički diskurs Erdoana, vidljiva je i kroz nedavnu vojnu saradnju Turske i Izraela protiv Sirije.
Turska je, također, prepoznata kao glavna zemlja preko koje se prevozi pomoć teroristima u Siriji. Poznato je da sirijski teroristi od Turske ne dobijaju samo naoružanje, nego im se osigurava liječenje u turskim bolnicama i pomoć u izbjegličkim kampovima u kojima su smješteni u Turskoj. Važno je napomenuti da su Erdoan i Hafiz El Essad sa svojim porodicama proveli zajednički godišnji odmor, samo godinu dana prije otpočinjanja građanskog rata u Siriji.
Za one koji su upoznati sa licemjerstvom Erdoana, ovo nije bilo iznenađenje. Godinu dana prije građanskog rata u Libiji, Erdoan je dobio Nagradu za ljudska prava od Muamera Gadafija. Na ceremoniji dodjele nagrade Erdoan je zahvalio Gadafiju za njegovu pomoću u održavanju mira u svijetu, da bi već slijedeće godine pomagao pobunjenike protiv Gadafija.
Ko su prosvjednici u Turskoj?
Jednostavno rečeno, osim fanatika AKP-a i Erdoanovih simpatizera, svı ostalı protestvuju protiv vlade: ljevičari, nacionalisti, Kurdi i Turci, Suniti i Alevi, učitelji i studenti, advokati, novinari, ... svi. Čak i oni koji su glasali za AKP.
Pošto pojedini strani mediji prave poređenje između nemira u Turskoj i onih u Libiji i Egiptu, potrebno je naglasiti slijedeće: poslije nemira u Egiptu i Libiji, uz pomoć stranih zemalja, na vlast su došle nove konzervativne vlade sa islamističkim tendencijama. Narod Turske se suprostavlja takvoj vrsti vladavine i svjesni su saradnje postojeće vlade i imperijalista. U stvari, to je glavno pitanje koje je natjeralo ljude da se pobune.
Treba, također, naglasiti da je još jedno pitanje zbog kojeg je došlo do protesta, stepen dezinformacija u medijima. Monopolistička struktura medija u Turskoj, sa par izuzetaka, je u rukama vlade. Prave informacije dolaze do ljudi samo zahvaljujući društvenim medijima i mrežama. Pri tome treba imati na umu da su TRT i Agencija Anadolija bojkotirane zbog njihovog manipulativnog i dezinformativnog novinarstva, koje je u službi propagande. Na žalost, one su izvor informacija na koje se mediji u Bosni i Hercegovini uglavnom oslanjaju.
Zbog svega ovoga ja se nisam naljutio, niti sam i dalje ljut na čovjeka koji me je upitao "ko sam ja i šta ja radim ovdje". Na žalost, bilo je jasno vidljivo da je i on, kao i mnogi drugi građani Bosne i Hercegovine, pod uticajem kampanje koja je na djelu, i (dez)informacija koje se šire.
Sa druge strane, ja znam da mnogo građana Bosne i Hercegovine podržava istinu, i da tragaju za istinom. Nadam se da ovo pismo neće biti shvaćeno kao prilika da, kao osoba koja je napadnuta, iskažem svoje mišljenje, nego da će biti i skroman doprinos nezavisnom novinarstvu i izvještavanju u Bosni i Hercegovini, i ostvarivanju prava građana da dobiju i druge, nezavisne informacije i istinu o protestima u Tursko
Moje ime je Özgür Dirim Özkan, profesor antropologije, za kojeg se, tokom intervjua za Hayat TV, a u povodu podrške protestima u Turskoj, tvrdilo da je „plaćenik“.
Prije svega, ja sebe vidim kao istinskog turskog patriotu, a ne izdajicu, u bilo kojem smislu. Patriotizam je vrijednost koju sam prvenstveno stekao u mojoj obitelji, ali je i moje svjesno političko opredijeljenje. Smatram da je moj patriotizam već dokazan, ali o njemu može svjedočiti i formalno priznanje u Počasnom pismu (Honorary Letter and Honor of Higher Eminency Service), koje mi je dodijeljeno od strane turskih snaga ratne mornarice 2009. godine, tokom služenja vojnog roka.
Tokom proteklih nekoliko godina, osim što sam turski patriota, ja se smatram i bosanskim patriotom, jer je moj sin jednom polovinom Bosanac, i jer i ja živim u ovoj lijepoj zemlji u kojoj ljudi također zaslužuju bolje uslove. No, rasprava o uslovima života u Bosni i Hercegovini je posebno pitanje, i u ovom pismu želim prije svega navesti razloge zbog kojih podržavam proteste u Turskoj, i šta je 11-ogodišnja vladavina AKP-a donijela građanima Turske.
Prije nego navedem ove razloge, želio bih skrenuti pažnju na nivo dezinformacija, koje postoje u Bosni i Hercegovini o stanju u Turskoj. Rezultat toga su i komentari koji su se mogli čuti u videu, prilikom mog intervjua, kao i na različitim društvenim mrežama i medijima. Ustvari, i većina turskih građana je bila pod djelovanjem ovih dezinformacija do prošle sedmice, ali je u međuvremenu ova zavjesa podignuta, i stvarnost je mnogo vidljivija.
A šta je stvarnost?
Ekonomski pokazatelji
Postoje tvrdnje i uvjerenja da turska ekonomija doživljava procvat. Činjenica je da ekonomski pokazatelji govore o porastu, ali moram reći da ekonomski razvoj Turske više liči na razvoj kancerogenih ćelija: rast uprskos tome što to izaziva smrt cijelog organizma. Ovdje su neki ekonomski pokazatelji:
Ovi pokazatelji jasno govore da turski „gospodarski boom“ isključivo počiva na finansijskim sredstvima zasnovanim na "dugovanjima". U odnosu na strana dugovanja u iznosu od 323.500.00.000 (323,5 milijarde dolara), 65.000.000 (65 miliona) dolara povrata duga MMF-u, nisu ništa drugo nego dobar retorički izvor za propagandu.
Tursko gospodarstvo postoji ne samo zahvaljujući stranim kreditima, nego i prihodima prikupljenim kroz privatizaciju velikih državnih korporacija. Tokom 11 godina vladavine AKP-a, Turk Telekom, Petkim (država naftna kompanija), i neke od važnih strateških luka, prodate su stranim kompanijama.
Osim toga, inozemni udio u turskim bankama je porastao za 42%. Kao poređenje, ovdje su omjeri učešća inostranog kapitala u bankama u različitim zemljama:
• Njemačka: 5%
• Italija: 8%
• Španjolska: 10%
• Holandija: 11%
• Danska: 17%
• Francuska: 19%
• Grčka: 20%
• TURSKA: 42%
Navedeni pokazatelji govore o tome da turska ekonomija jeste u porastu, ali u korist stranog kapitala, a ne turskog naroda. Novca u Turskoj ima, ali je u rukama stranog kapitala. To je razlog zašto svi vole AKP i Erdogana!
Kao profesor antropologije, ja sam trenutno uključen u niz istraživanja koja se bave društvenim pitanjima i tržištem, što mi daje priliku da putujem po cijeloj Turskoj, i da se sam uvjerim u stepen siromaštva koje je itekako vidljivo u svakom sektoru, u ruralnim i urbanim područjima, i u svakoj regiji. Tokom niza godina, ljudi su imali pogrešno uvjerenje da je ekonomija u Turskoj u porastu, i da je njihova krivica što žive u lošim uslovima. Međutim, i oni su odnedavno postali svjesni da to nije njihova krivnja.
Oni koji žele da se uvjere u život i siromaštvo ljudi u Turskoj, trebaju posjetiti i druge dijelove zemlje, a ne samo luksuzna turistička mjesta u Antaliji, Bodrumu ili bogate trgovačke centre u Istanbulu. Budite sigurni, obični ljudi u Turskoj ne žive kao što je to prikazano u turskim serijama!
Društvena pitanja
Osim stanja u gospodarstvu, Turska prolazi kroz težak period kada je riječ o društvenim pitanjima. Individualne slobode građana su na udaru već 11 godina, ali posebno u posljednje tri godine. Turska je bila primjer sekularne države, u kojoj većinsko stanovništvo čine muslimani. U posljednjih nekoliko godina, to je djelimično uništeno. Mada se najčešće spominje, zabrana korištenja alkoholnih pića nije jedini pokazatelj, već postoji i mnogo drugih društvenih pitanja koja se moraju razmatrati.
Na primjer, u posljednjih 10 godina, dikskriminacija i zločini protiv žena postali su dio svakodnevnice. Prema statističkim podacima Svjetskog gospodarskog foruma, Turska se nalazi na 126. mjestu u svijetu s obzirom na jednakost muškaraca i žena, a jedna od tri žene su izložene nasilju. Prema statistici Ministarstva pravosuđa Turske, između 2002-2009, zločini prema ženama porasli su za 1400% (hiljadu četiristo posto).
Ovdje je broj žena koje su ubijene na godišnjoj razini:
2002: 66
2003: 83
2005: 164
2006: 663
2007: 1011
2008: 806
2009 (sedam mjeseci): 953
Politička pitanja
Vladavina AKP, duga 11 godina, obilježena je i agresivnom politikom, i u oblasti unutarnje i vanjske politike. Ljevičari, kemalisti, nacionalisti... Neovisno od toga o kojim drugim idejama je riječ, AKP i Taip Erdoan se ne ustručavaju da koriste agresivan dikurs. Ovakve reakcije Taipa Erdoana, dovele su do toga da je "linč" postao dio kulture političkog života. Jedan od primjera je bio i agresivna reakcija pojedinih državljana Turske na učesnike podrške protestima, ispred BBI centra u Sarajevu, što se nije moglo vidjeti u TV prilogu.
Nepostojanje tolerancije prema drugačijem mišjenju, reflektovalo se i na slobodu govora. Ovoga trenutka, 72 turska novinara su u zatvoru, što je dvostruko više od broja zatvorenih novinara do 12. septembra 1980. godine. Poređenja radi, broj novina koji su u zatvoru u Iranu je 45, u Kini 32, Saudijskoj Arabiji 4 i u Siriji 15.
Stoga ne iznenađuje da pozicija Turske, kada je riječ o slobodi medija, neprestano opada. U 2005. godini Turska je bila na 98. mjestu u svijetu, 2012. godine na 148. mjestu, a trenutno je na 154. mjestu.
"Kultura agresije" nije samo vidljiva u unutrašnjoj, već i u vanjskoj politici Turske. Uprkos lažnog nastojanja da se Turska prikaže kao anti-imperijalistička ili anti-cionistička zemlja, ona je preuzela ulogu “lokalnog policajca” u službi imperijalizma u regionu, utemeljenog na neo-otomanskoj perspektivi.
Jedan od primjera su i trenutni odnosi sa Iranom, koji su bili miroljubivi od 16. maja 1639. godine, a granica između Turske/Otomanskog carstva i Irana/Persije je bila stabilna 374 godine. Međutim, posebno u protekle dvije godine, Turska je promijenila svoju politiku prema Iranu, a jedan od pokazatelja je postavljanje NATO radarske baze u Turskoj 2011. godine. Tehnički rečeno, ovaj radar ne može zaštiti Tursku od iranskih projektila, nego ima za cilj da zaštiti Izrael. Stvarnost koja se krije iza ovoga je anti-cionistički diskurs Erdoana, vidljiva je i kroz nedavnu vojnu saradnju Turske i Izraela protiv Sirije.
Turska je, također, prepoznata kao glavna zemlja preko koje se prevozi pomoć teroristima u Siriji. Poznato je da sirijski teroristi od Turske ne dobijaju samo naoružanje, nego im se osigurava liječenje u turskim bolnicama i pomoć u izbjegličkim kampovima u kojima su smješteni u Turskoj. Važno je napomenuti da su Erdoan i Hafiz El Essad sa svojim porodicama proveli zajednički godišnji odmor, samo godinu dana prije otpočinjanja građanskog rata u Siriji.
Za one koji su upoznati sa licemjerstvom Erdoana, ovo nije bilo iznenađenje. Godinu dana prije građanskog rata u Libiji, Erdoan je dobio Nagradu za ljudska prava od Muamera Gadafija. Na ceremoniji dodjele nagrade Erdoan je zahvalio Gadafiju za njegovu pomoću u održavanju mira u svijetu, da bi već slijedeće godine pomagao pobunjenike protiv Gadafija.
Ko su prosvjednici u Turskoj?
Jednostavno rečeno, osim fanatika AKP-a i Erdoanovih simpatizera, svı ostalı protestvuju protiv vlade: ljevičari, nacionalisti, Kurdi i Turci, Suniti i Alevi, učitelji i studenti, advokati, novinari, ... svi. Čak i oni koji su glasali za AKP.
Pošto pojedini strani mediji prave poređenje između nemira u Turskoj i onih u Libiji i Egiptu, potrebno je naglasiti slijedeće: poslije nemira u Egiptu i Libiji, uz pomoć stranih zemalja, na vlast su došle nove konzervativne vlade sa islamističkim tendencijama. Narod Turske se suprostavlja takvoj vrsti vladavine i svjesni su saradnje postojeće vlade i imperijalista. U stvari, to je glavno pitanje koje je natjeralo ljude da se pobune.
Treba, također, naglasiti da je još jedno pitanje zbog kojeg je došlo do protesta, stepen dezinformacija u medijima. Monopolistička struktura medija u Turskoj, sa par izuzetaka, je u rukama vlade. Prave informacije dolaze do ljudi samo zahvaljujući društvenim medijima i mrežama. Pri tome treba imati na umu da su TRT i Agencija Anadolija bojkotirane zbog njihovog manipulativnog i dezinformativnog novinarstva, koje je u službi propagande. Na žalost, one su izvor informacija na koje se mediji u Bosni i Hercegovini uglavnom oslanjaju.
Zbog svega ovoga ja se nisam naljutio, niti sam i dalje ljut na čovjeka koji me je upitao "ko sam ja i šta ja radim ovdje". Na žalost, bilo je jasno vidljivo da je i on, kao i mnogi drugi građani Bosne i Hercegovine, pod uticajem kampanje koja je na djelu, i (dez)informacija koje se šire.
Sa druge strane, ja znam da mnogo građana Bosne i Hercegovine podržava istinu, i da tragaju za istinom. Nadam se da ovo pismo neće biti shvaćeno kao prilika da, kao osoba koja je napadnuta, iskažem svoje mišljenje, nego da će biti i skroman doprinos nezavisnom novinarstvu i izvještavanju u Bosni i Hercegovini, i ostvarivanju prava građana da dobiju i druge, nezavisne informacije i istinu o protestima u Tursko
Turksa ekonomija
U Turskoj se godišnje otvori milion novih radnih mjestaTurska ekonomija danas je na 17. mjestu u svijetu. Prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, već slijedeće godine bi se mogla popeti na 15. mjesto.
"Turska se razvila u jednu od pet, šest najvažnijih zemalja svijeta", izjavio je nedavno bivši američki savjetnik za sigurnost Stephan J. Hadley u govoru koji je održao pred komisijom stručnjaka Vijeća za vanjske odnose. On je još rekao:
"Postoji u ovome što ću reći izvjesna ironija ali ako pogledamo na ekonomski učinak onda se moramo upitati je li Turska zaista treba pristupiti EU ili EU Turskoj."
Hadleyeve opaske jasno stavljaju do znanja kakav zapažen ekonomski i politički preokret je doživjela Turska i kako se promijenila percepcija ove zemlje na međunarodnoj razini.
Na Tursku se još prije deset godina gledalo kao na nedovoljno razvijenu i nedemokratsku zemlju, ovisnu od pomoći Međunarodnog monetarnog fonda, zemlju koja je očajnički pokušavala ući u EU. Sada, nakon desetogodišnjeg neprekidnog ekonomskog rasta, Tursku nazivaju "evropskom Kinom". Turska kao pretežito islamska zemlja, s nereligioznim i mogući uzor za Bliski istok i Afriku.
Turska ekonomija danas je na 17. mjestu u svijetu. Prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, već slijedeće godine bi se mogla popeti na 15. mjesto. Zbog svog angažmana Turska će 2015. godine preuzeti predsjedavanje grupom G20.
Zamjenik turskog premijera Ali Babacan je optimističan. On je rekao da do 2023. godine, na 100 godišnjicu osnivanja republike, Turska želi biti među deset ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta.
Ta bi se prognoza mogla obistiniti: Turska svake godine otvori oko milion novih radnih mjesta pa je stopa nezaposlenosti u državi koja broji 73 miliona stanovnika pala na svega 9 posto.
Izvoz Turske kontinuirano raste po stopi većoj od 10 posto, i premašio je iznos od 142 milijarde dolara godišnje.
U posljednjih deset godina, Turska je utrostručila bruto domaći proizvod i u 2011. godini BDP po glavi stanovnika je bio 7.808 eura.
To možda i nije iznenađujuće jer je njen ekonomski rast baziran na diversifikaciji, budući da su turske kompanije konkurentne u oblastima građevinarstva, proizvodnje i usluga, a bankarski sektor je jedan od rijetkih koji je jedva okrznut tokom krize.
Istovremeno, Turska je zabilježila napredak u smanjenju siromaštva jer, kako zvanična statistika tvrdi, drastično je smanjen broj onih koji dnevno privređuju ispod 2,15 USD. Takvih je u 2002. bilo 3-4% a danas ih je prema zvaničnoj statistici 0,2%. Broj onih koji dnevno privređuju ispod 4,30 USD, sa 30% stanovništva prije deceniju, opao je na 3,7% danas.
urska privreda je u procvatu, što u tu zemlju privlači sve veći broj njemačkih preduzeća, kao i samih Nijemaca turskog porijekla u potrazi za poslom.
Ta tendencija je tim jača što je ekonomski rast u zoni eura slab. Prema istraživanju konsultantske kuće Roland Berger, loš ekonomski rast u Europi će pogodovati povećanju investicija u Turskoj.
Turska ekonomija može "izazvati zazubice" zoni eura - u prethodnih 10 godina rast bruto domaćeg proizvoda iznosio je u prosjeku 5,4% godišnje, javni dug je opao na niže 40 posto, što je manje od većine europskih zemalja, a zauzdana je inflacija koja je dugo bila slaba tačka Turske, javlja AFP a prenosi Euractiv.
"Loš ekonomski rast u Europi doveo je do novih direktnih stranih ulaganja u Turskoj i tu zemlju će učiniti neizostavnim dijelom dugoročne strategije europskih firmi", navedeno je u istraživanju frankfurtske konsultantske kuće Roland Berger.
Turska ima ogromne potrebe u pogledu infrastrukture, energije, automobila i finansijskih usluga, što su područja u kojima su njemačke firme posebno dobre. Turska, naime, ima 74 miliona stanovnika, od kojih je više od 60 posto mlađe od 35 godina, a kupovna moć raste.
Njemačka je već značajan akter na turskom tržištu. Prema podacima njemačko-turske ekonomske komore u Istanbulu, u Turskoj ima 30.000 stranih firmi, od čega je svaka šesta, odnosno ukupno oko 5.000, njemačka. Samo 2011. godine, u Turskoj je osnovano 534 novih firmi sa njemačkim kapitalom, što je povećanje od 14 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Mala firma za proizvodnju automobilske opreme iz Rura, na sjeverozapadu njemačke, Tedrive Steering, jedna je od njih. Odabrala je Tursku za prvo mjesto u inostranstvu gdje će sklapati sisteme upravljanja. Vlasnik te firme Tomas Bruesa obrazložio je tu odluku tvrdnjom da je tursko automobilsko tržište "u veoma jakom rastu" i da njemačka tehnologija i dalje ima odličnu reputaciju.
Mnoge njemačke firme već dugo su u Turskoj, ali se u privrednu komoru stalno upisuju nove podružnice, ogranci i povezana poduzeća, što je, po riječima potpredsjednika Komore i finansijskog direktora energetske firme RWE Ralfa Jegera, znak da proširuju svoje djelatnosti u zemlji.
RWE je druga po veličini energetska kompanija u Njemačkoj. Ona je u Denizliju na jugozapadu Turske uložila 500 miliona eura u igradnju kombinirane elektrane na plin kako bi strujom opskrbljivala 3,5 miliona kućanstava, a puštanje u pogon očekuje se krajem 2012. godine.
Njemačkim preduzećima pogoduju stari dobri socio-ekonomski odnosi dvije zemlje.
Njemačka je prvi trgovinski partner Turske. Ona kupi 10,3 posto turskog izvoza, a toj zemlji proda 9,5 posto robe namijenjene izvozu, pokazuju statistike javne agencije za ekonomski razvoj Germany Trade and Invest.
Mnogi Turci su otišli u Njemačku 60-ih godina prošlog stoljeća u potrazi za poslom i danas su najveća imigrantska skupina s oko tri miliona ljudi.
Zaposlenici i dužnosnici njemačkih firmi u Turskoj često su Turci koji su se školovali u Njemačkoj ili Nijemci turskog porijekla. Oni su, po Jegerovim riječima, veoma pogodni za to jer su dvojezični i poznaju obje kulture.
U privatnom obrazovnom centru u multikulturalnoj berlinskoj četvrti Kreuzberg od 2006. godine postoje tečajevi njemačkog, engleskog i turskog u trgovini i hotelijerstvu, uz staž u njemačkim preduzećima u Turskoj, na primjer u lancu distribucije Metro. "Želimo da obrazujemo mlade koji će jednog dana biti korisni za njemačku privredu", rekao je direktor centra Nihat Sorgec, koji je i sam turskog porijekla. "Omogućavamo im da se oslobode imidža imigrantske djece sa lošim društvenim položajem. To je kombinacija u kojoj svi dobivaju", naveo je on
"Turska se razvila u jednu od pet, šest najvažnijih zemalja svijeta", izjavio je nedavno bivši američki savjetnik za sigurnost Stephan J. Hadley u govoru koji je održao pred komisijom stručnjaka Vijeća za vanjske odnose. On je još rekao:
"Postoji u ovome što ću reći izvjesna ironija ali ako pogledamo na ekonomski učinak onda se moramo upitati je li Turska zaista treba pristupiti EU ili EU Turskoj."
Hadleyeve opaske jasno stavljaju do znanja kakav zapažen ekonomski i politički preokret je doživjela Turska i kako se promijenila percepcija ove zemlje na međunarodnoj razini.
Na Tursku se još prije deset godina gledalo kao na nedovoljno razvijenu i nedemokratsku zemlju, ovisnu od pomoći Međunarodnog monetarnog fonda, zemlju koja je očajnički pokušavala ući u EU. Sada, nakon desetogodišnjeg neprekidnog ekonomskog rasta, Tursku nazivaju "evropskom Kinom". Turska kao pretežito islamska zemlja, s nereligioznim i mogući uzor za Bliski istok i Afriku.
Turska ekonomija danas je na 17. mjestu u svijetu. Prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, već slijedeće godine bi se mogla popeti na 15. mjesto. Zbog svog angažmana Turska će 2015. godine preuzeti predsjedavanje grupom G20.
Zamjenik turskog premijera Ali Babacan je optimističan. On je rekao da do 2023. godine, na 100 godišnjicu osnivanja republike, Turska želi biti među deset ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta.
Ta bi se prognoza mogla obistiniti: Turska svake godine otvori oko milion novih radnih mjesta pa je stopa nezaposlenosti u državi koja broji 73 miliona stanovnika pala na svega 9 posto.
Izvoz Turske kontinuirano raste po stopi većoj od 10 posto, i premašio je iznos od 142 milijarde dolara godišnje.
U posljednjih deset godina, Turska je utrostručila bruto domaći proizvod i u 2011. godini BDP po glavi stanovnika je bio 7.808 eura.
To možda i nije iznenađujuće jer je njen ekonomski rast baziran na diversifikaciji, budući da su turske kompanije konkurentne u oblastima građevinarstva, proizvodnje i usluga, a bankarski sektor je jedan od rijetkih koji je jedva okrznut tokom krize.
Istovremeno, Turska je zabilježila napredak u smanjenju siromaštva jer, kako zvanična statistika tvrdi, drastično je smanjen broj onih koji dnevno privređuju ispod 2,15 USD. Takvih je u 2002. bilo 3-4% a danas ih je prema zvaničnoj statistici 0,2%. Broj onih koji dnevno privređuju ispod 4,30 USD, sa 30% stanovništva prije deceniju, opao je na 3,7% danas.
urska privreda je u procvatu, što u tu zemlju privlači sve veći broj njemačkih preduzeća, kao i samih Nijemaca turskog porijekla u potrazi za poslom.
Ta tendencija je tim jača što je ekonomski rast u zoni eura slab. Prema istraživanju konsultantske kuće Roland Berger, loš ekonomski rast u Europi će pogodovati povećanju investicija u Turskoj.
Turska ekonomija može "izazvati zazubice" zoni eura - u prethodnih 10 godina rast bruto domaćeg proizvoda iznosio je u prosjeku 5,4% godišnje, javni dug je opao na niže 40 posto, što je manje od većine europskih zemalja, a zauzdana je inflacija koja je dugo bila slaba tačka Turske, javlja AFP a prenosi Euractiv.
"Loš ekonomski rast u Europi doveo je do novih direktnih stranih ulaganja u Turskoj i tu zemlju će učiniti neizostavnim dijelom dugoročne strategije europskih firmi", navedeno je u istraživanju frankfurtske konsultantske kuće Roland Berger.
Turska ima ogromne potrebe u pogledu infrastrukture, energije, automobila i finansijskih usluga, što su područja u kojima su njemačke firme posebno dobre. Turska, naime, ima 74 miliona stanovnika, od kojih je više od 60 posto mlađe od 35 godina, a kupovna moć raste.
Njemačka je već značajan akter na turskom tržištu. Prema podacima njemačko-turske ekonomske komore u Istanbulu, u Turskoj ima 30.000 stranih firmi, od čega je svaka šesta, odnosno ukupno oko 5.000, njemačka. Samo 2011. godine, u Turskoj je osnovano 534 novih firmi sa njemačkim kapitalom, što je povećanje od 14 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Mala firma za proizvodnju automobilske opreme iz Rura, na sjeverozapadu njemačke, Tedrive Steering, jedna je od njih. Odabrala je Tursku za prvo mjesto u inostranstvu gdje će sklapati sisteme upravljanja. Vlasnik te firme Tomas Bruesa obrazložio je tu odluku tvrdnjom da je tursko automobilsko tržište "u veoma jakom rastu" i da njemačka tehnologija i dalje ima odličnu reputaciju.
Mnoge njemačke firme već dugo su u Turskoj, ali se u privrednu komoru stalno upisuju nove podružnice, ogranci i povezana poduzeća, što je, po riječima potpredsjednika Komore i finansijskog direktora energetske firme RWE Ralfa Jegera, znak da proširuju svoje djelatnosti u zemlji.
RWE je druga po veličini energetska kompanija u Njemačkoj. Ona je u Denizliju na jugozapadu Turske uložila 500 miliona eura u igradnju kombinirane elektrane na plin kako bi strujom opskrbljivala 3,5 miliona kućanstava, a puštanje u pogon očekuje se krajem 2012. godine.
Njemačkim preduzećima pogoduju stari dobri socio-ekonomski odnosi dvije zemlje.
Njemačka je prvi trgovinski partner Turske. Ona kupi 10,3 posto turskog izvoza, a toj zemlji proda 9,5 posto robe namijenjene izvozu, pokazuju statistike javne agencije za ekonomski razvoj Germany Trade and Invest.
Mnogi Turci su otišli u Njemačku 60-ih godina prošlog stoljeća u potrazi za poslom i danas su najveća imigrantska skupina s oko tri miliona ljudi.
Zaposlenici i dužnosnici njemačkih firmi u Turskoj često su Turci koji su se školovali u Njemačkoj ili Nijemci turskog porijekla. Oni su, po Jegerovim riječima, veoma pogodni za to jer su dvojezični i poznaju obje kulture.
U privatnom obrazovnom centru u multikulturalnoj berlinskoj četvrti Kreuzberg od 2006. godine postoje tečajevi njemačkog, engleskog i turskog u trgovini i hotelijerstvu, uz staž u njemačkim preduzećima u Turskoj, na primjer u lancu distribucije Metro. "Želimo da obrazujemo mlade koji će jednog dana biti korisni za njemačku privredu", rekao je direktor centra Nihat Sorgec, koji je i sam turskog porijekla. "Omogućavamo im da se oslobode imidža imigrantske djece sa lošim društvenim položajem. To je kombinacija u kojoj svi dobivaju", naveo je on
Turska je na raskrsnici
Ako bi sada ušla u EU, Turska bi bila jedan od lideraKo bi rekao da će se ovakvi nemiri dogoditi u Turskoj, nakon što ta velika fascinantna zemlja, cvjeta od 2002, pošto je postala 15. najveća svjetska ekonomija
Pitanje je koliko su demonstracije potresli Erdogana: Sa protesta u Istanbulu
Dovoljno je sedmicu dana nemira u Turskoj, i već se postavljaju fundamentalna pitanja - ako padne Redžep Tajip Erdogan, što li će biti od Turske? Koji će biti njen pravac? Kakva će biti njena ekonomija? Da li je turski ekonomski prosperitet održiv i realan ili je to mjehur koji će splasnuti? To su pitanja koja su Tursku decenijama držala podalje od Evropske unije. Da danas izbiju nemiri u Njemačkoj, da padne vlada Angele Merkel, ipak bi se nakon nekog vremena uspostavila stabilnost. Ako padne Erdogan, niko nema pojma što bi bilo. Najgora posljedica ovih nemira, ako se gleda međunarodna pozicija Turske, jeste što se potvđuje njena velika slabost, a to je nepredvidljivost.
Ko bi rekao da će se ovakvi nemiri dogoditi u Turskoj, nakon što ta velika fascinantna zemlja, cvjeta od 2002. kad je pobijedila Erdoganova Partija napretka (AKP), pošto je postala 15. najveća svjetska ekonomija.
Nije islamska vjeroispovijest ta koja je presudna što je Evropa vrlo teško pušta bliže. Jeste, i to , ali to nije glavni razlog – da se može primiti samo Istanbul, odnosno regija Rumelija i dio oko Izmira (samo ti djelovi nose stanovništva skoro kao bivša Jugoslavija) – davno bi taj dio Turske bio Evropska unija.
Pola ukupnog turskog BDP-a realizuje se u regiji Velikog Istanbula, i da se može primiti taj bogatiji kraj, bili bi bogatiji od pet zapadnih članica Evropske unije.
Glavni, osnovni razlog što Turska nije članica je nepredvidljivost turskog političkog života, koja je prije Erdoganovog dolaska na vlast bila ritmizovana stalnim vojnim pučevima, a ko zna koje će karakteristike nositi nakon nemira na trgu Taksim.
Sad je pitanje koliko su nemiri potresli Erdogana, kako će ih on smiriti, i da li će, nakon toga, izvući pouke i okrenuti se demokratizaciji. To niko živ ne može predvidjeti, i niko ne može ni znati kako će se odvijati dalje približavnje Ankare i Brisela.
Ulazak Turske u EU, ako do toga dođe, bio bi toliko radikalan da bi bio uporediv jedino s uključenjem Rusije. Prosječna životna starost Turčina je 29 godina, a Njemca 40. Prema demografskim procjenama, koje se stalno vrte u analizama Turske, godine 2050, Turska će imati 100 miliona stanovnika, a Njemačka 70.
Ako Turska uđe u EU za deset godina biće brojem stanovnika podjednako velika kao Njemačka. Njen uticaj u svim evropskim institucijama, od Savjeta preko Komisije, preko Suda u Luksemburgu do Evropskog parlamenta, bio bi presudan. Implikacije za život Unije kao organizacije, unutrašnjeg uticaja i savezništava, bile bi vrlo velike.
Ako Turska uđe u EU, to neće biti tek jedna nova članica, biće to, možda, glavna, ili jedna od dvije, tri glavne članice. Možda bi to bilo loše, možda bi bilo dobro, ali Njemačka i Francuska izgubile bi ekskluzivnu lidersku funkciju a određeni takt Uniji, koju daju stare evropske demokratije, promijenio bi se.
Čak i oni koji su skloni članstvu Turske, pitaju se, može li Turska za desetak, petnaest godina biti zemlja čiji bi se demokratski instinkt prlibližio Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj, skandinavskim zemljama.
Turski političari u Briselu, ponekad, pogotovo ako dolaze iz AK stranke, ne ponašaju se kao zapadni. Nerado prihvataju kritike, skloni su samohvali i negiranju svojih mana. Tako se ne ponaša niti jedna druga članica, a kamoli kandidat. Turci dolaze iz drugog konteksta, svjesni su svojih uspjeha, frustriani onim što osjećaju kao nepravedno odbijanje, uvećavaju tu frustraciju i više nego što je realno, sjećaju se slavne povijesti, a imaju ambiciju postati sila.
Najviše od svega u Evropi nelagodu izaziva nivo demokratije, sistem vrijednost, golema neujednačenost načina života, shvatanja, aspiracija Turaka. Istanbul je jedan svijet, a napučene provincije posve drugi. Cijeli niz problema, recimo emancipacija žena, ne postoji u Istanbulu, ali je karakterističan za provinciju. Velik je problem progon novinara, dakle sloboda javne riječi, zatim korpucija, koja je dio života, kao na Balkanu, a ne kao u zapadnoj Europi. Korupcija je bila dio turskog života i prije političkih promjena 2002. godine, i ostala je i sad, samo malo drugačije obojena. Turski kolege novinari, kažu da u današnjem turskom društvu počinju jako dobro prolaziti oni koji se barem prave da su vjernici ili ističu to kao obiteljsku tradiciju. Uspon Stranke pravde i razvoja (AKP) stvorio je, uz dosadašnju, neprikosnovenu sekularnu, i novu, blago islamističku domaću poslovnu i intelektualnu elitu.
U pregovorima s EU-om, koji su započeli kad i oni sa Hrvatskom, Turska nije napredovala zbog kiparskog pitanja. Sama Turska rekla je da joj se u EU ne žuri – nije imala razloga za žurbu.Svakim danom sve je više jačala, a kako je EU u krizi, svakim danom je odnos između Brisela i Ankare postajao sve ravnopravniji
Svi priznaju da je u nekoliko važnih domena, Turska moćnija i uticajnija od Evropske unije. Prvi interes Turske, kako je nedavno u nekoliko navrata, izjavio predsjednik Abdulah Gul, je Evropska unija. Slijede Iran i Bliski istok, gdje EU ne znači gotovo ništa, a Turska iznimno mnogo. Njen uticaj raste zbog rata u Siriji, i kao NATO članice, i kao EU partnera. Naravno, Turska je za EU važna i energetski, kao koridor kojim može do Evrope teći nafta sa nekoliko strana, uključujući i Iran.
Amerika je, od 1995. godine, kad je Turska premijerka bila proamerički orijentisana pripadnica sekularne turske elite, Tansu Čiler, pa do Bušove intervencije u Iraku, bila nepokolebljivi pobornik turskog ulaska u EU. Godine 1995. na pritisak Klintonove administracije, Brisel je s Turskom zasnovao carinsku uniju. U Turskoj se korist od carinske unije različito analizira, jer nema pogodnosti koju pruža članstvo.
Turska se time otvorila, protok roba je omogućen, ali ne i ljudi. Turski biznismeni, kao i ostali turski građani, nemaju pravo bezviznog putovanja u zemlje šengena. Turci stalno naglašavaju da njima “nije o glavu”, kao što je postjugoslovenskim zemljama, da uđu u EU, a isto tako i da se mogu razviti i bez evropskih fondova. Posvuda u Turskoj povećana je unutrašnja potrošnja i kupovna moć. Godine 2002. u Turskoj su prodali 91 hiljadu automobila, a 2009. godine 370 hiljada.
U odnosu na 2008. godinu, porast je bio 17 odsto a taj se trend održao i do 2011. Čak i sad kad svi posrću u krizi, Turska je rasla stopom od pet odsto, a javne finansije bile su joj uzorne – isto kao i njemačke. Ali, ako preovlada shvatanje da je Turska nesigurna, tada će stotine milijardi dolara i eura koji se slijevaju u Tursku u kratkoročnim i srednjoročnim investicijama presahnuti, a to bi moglo za sobom povući i krizu banaka i nekretnina. To ne bi bilo prvi put da se desilo Turskoj, da gleda investitore u leđa dok se oni guraju prema izlazu.
Sve više se kristalizuje ideja da su protesti u Istanbulu izbili na podlozi gušenja nekih demokratskih sloboda za koje se smatralo da su, još od Ataturka, samorazumljive. Drugi je razlog da je Erdogan izrastao na valu jednostavnijeg, siromašnijeg segmenta stanovništva – a ne samouvjerene, prozapadne, ali od naroda malo odvojene kemalističke elite. Ali, malo je pretjerao i kemalizam koji nije ograničen na elite nego je samo tkivo turskog društva, diže glavu i buni se. Treći je razlog da se u ljude počela uvlačiti, tako kažu, nelagoda zbog Erdoganovih monumentalnih planova. Most preko Bosfora stajaće daleko iznad tri milijarde eura. Novi aerodrom, treći, najveći na svijetu, stajao bi preko deset milijardi eura. Novi poslovni i šoping centar zbog kojeg se građani bune, 2 milijarde. Ali u svemu – za stogodišnjicu osnivanja turske republike, ove godine, Erdogan je najavio radove u vrijednosti od 400 milijardi eura , a to je pola od ukupne vrijednosti turske ekonomije. Mnogo radova biće usmjereno na infrastrukuru koja bi obezbijedila Turskoj Olimpijske igre 2010.
Postavlja se pitanje, ako se Erdogan ne oporavi, što će biti s njihovom spoljnom politikom. Sirija je pokazala da se politika „nultog nivoa konflikta“ sa susjedima nije mogla do kraja održati. Arhitekta nove turske vanjske politike je ministar Ahmet Davutoglu. Promjene koje je on inicirao a koje se temelje na vrlo aktivnoj diplomatiji nastale su zato jer se završio Hladni rat, jer je Amerika postala ravnodušnija prema Turskoj, i jer je EU ostala neosvojena tvrđava, makar još uvijek željeni cilj.
U novoj orijentaciji Ankare, mnogi, a pogotovo u američkim analizama, vide refleks stare otomanske politike. Kemalistička revolucija, odrezala je otomanske aspiracije kao suvišni balast, razvijala nacionalizam turske države, ali okrenut sebi i Zapadu.
Marama kao znak raspoznavanja
Ko su ljudi koji od 2002. godine vode Tursku? Gul , Erdogan i Davutoglu su članovi Stranke za pravdu i napredak, ili AKP-a. Kad su 2002. preuzeli vlast, nametnulo se pitanje o kome se radi i kakva će biti reakcija vojske na ovu stranku islamističkih korijena.
Dva lidera, Gul i Erdogan, izjavljivali su da je AKP reformska i proevropska stranka, ali neki su se pitali ne radi li se o stranci koja je samo naizgled reformska, a zapravo je skriveno islamistička i nazadnjačka.
Stranka sebe opisuje kao konzervativnu, a Gul je na pitanje novinara odgovorio da su mu u Evropskom parlamentu najbliži demohriščani, a da sebe vidi kao konzervativnog demokratu.
Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalniRazlog za dilemu bio je što je AKP nastala odvajanjem Gula i Erdogana od Islamističkog pokreta Nedžemitina (Necmettina) Erbakana. (Vrlo pojednostavljeno, islamizacija je bila tolerisana 1970-ih, kao poželjnija od komunističke opasnosti, i željelo se da ona bude beningna forma spoja nacionalizma i vjere, no to je bio osnov za današnu veliku podjelu unutar turskog društva).
U programu AKP , niti u jednoj izjavi lidera, koji su već drugi mandat na vlasti, nema niti jedne indicije da bi se radilo o partiji koja bi imala islamističke reforme u prvom planu.
Jedino što bi upućivalo na porijeklo stranke jeste posredna, ali jaka podrška premijera Erdogana nošenju marame na glavi, što je za Tursku sekularnog Ataturkovog nasljeđa, maksimalno kontroverzno i duboko simbolično. Mustafa Kemal zabranio je nošenje tog tradicionalnog obilježja ženama koje se školuju, ili rade u javnoj administraciji. Pokrivene žene ne mogu ući u javne zgrade, od parlamenta, preko univerziteta sveučilišta, do vojnih ustanova. Skidanje marame jest bilo strukturni znak modernizacije, otvaranja društva.
Smanjenje uticaja vojske, koja je bila čuvar sekularizma, jedan je od tih poteza. Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalni.
Djelovi starih elita smatraju da ih EU izdaje, da favorizuje stranu koja, u stvari, udaljava Tursku od Zapada. Novi, koji se dižu s AKP-om tvrde da je Zapad uvijek komunicirao sa svojim omiljenim kemalistima, i od njih dobivao uvijek isti, i uvijek pogrešan brifing o Turskoj, te da tek sada upoznaju pravu Tursku, koja je, međutim, bolja od predrasuda. Euroskepticizam i razočaranje, uvukao se u stare kemalističke elite, nove, Erdoganove su potresene.
Protesti ušli u drugu nedjelju
Desetine hiljada ljudi okupilo se juče na istanbulskom Trgu Taksim, a u centru Ankare nekoliko hiljada, dok su protesti koji predstavljaju dosad najveći izazov za turskog premijera ušli u drugu nedjelju.
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradovaNekoliko sati ranije vladajuća stranka Redžepa Tajipa Erdogana okarakterisala je proteste kao pokušaj opozicije da svrgne vladu i odbacila pozive na prevremene izbore, naveo je Asošiejtid pres.
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradova. U nemirima su stradale tri osobe – dvoje demonstranata i jedan policajac – a do sada ih je hiljade povrijeđeno. Erdogan se juče popodne sastao sa vrhom svoje AKP kako bi razgovarali o aktuelnim protestima.
Portparol partije Husein Čilik je nakon sastanka kazao da su glasine da će se izbori koji bi trebalo da se raspišu 2015. održati ranije „potpuno neosnovane, potpuno nepotrebne i izmišljene“, optuživši glavnu opozicionu partiju da pokušava da nezakonitim sredstvima svrgne Erdogana „pošto sedam puta nije uspjela da pobijedi preko glasačkih kutija“.
Lider turske opozicione ekstremno desne Partije nacionalističke akcije (MHP) Devlet Bahčeli pozvao je juče na raspisivanje prijevremenih izbora kako bi prevazišla postojeća blokada u Turskoj. Bahčeli je na skupu pristalica MHP rekao da je povod za sadašnje masovne proteste u Turskoj vladino „pogrešno shvatanje demokratije“.
Pitanje je koliko su demonstracije potresli Erdogana: Sa protesta u Istanbulu
Dovoljno je sedmicu dana nemira u Turskoj, i već se postavljaju fundamentalna pitanja - ako padne Redžep Tajip Erdogan, što li će biti od Turske? Koji će biti njen pravac? Kakva će biti njena ekonomija? Da li je turski ekonomski prosperitet održiv i realan ili je to mjehur koji će splasnuti? To su pitanja koja su Tursku decenijama držala podalje od Evropske unije. Da danas izbiju nemiri u Njemačkoj, da padne vlada Angele Merkel, ipak bi se nakon nekog vremena uspostavila stabilnost. Ako padne Erdogan, niko nema pojma što bi bilo. Najgora posljedica ovih nemira, ako se gleda međunarodna pozicija Turske, jeste što se potvđuje njena velika slabost, a to je nepredvidljivost.
Ko bi rekao da će se ovakvi nemiri dogoditi u Turskoj, nakon što ta velika fascinantna zemlja, cvjeta od 2002. kad je pobijedila Erdoganova Partija napretka (AKP), pošto je postala 15. najveća svjetska ekonomija.
Nije islamska vjeroispovijest ta koja je presudna što je Evropa vrlo teško pušta bliže. Jeste, i to , ali to nije glavni razlog – da se može primiti samo Istanbul, odnosno regija Rumelija i dio oko Izmira (samo ti djelovi nose stanovništva skoro kao bivša Jugoslavija) – davno bi taj dio Turske bio Evropska unija.
Pola ukupnog turskog BDP-a realizuje se u regiji Velikog Istanbula, i da se može primiti taj bogatiji kraj, bili bi bogatiji od pet zapadnih članica Evropske unije.
Glavni, osnovni razlog što Turska nije članica je nepredvidljivost turskog političkog života, koja je prije Erdoganovog dolaska na vlast bila ritmizovana stalnim vojnim pučevima, a ko zna koje će karakteristike nositi nakon nemira na trgu Taksim.
Sad je pitanje koliko su nemiri potresli Erdogana, kako će ih on smiriti, i da li će, nakon toga, izvući pouke i okrenuti se demokratizaciji. To niko živ ne može predvidjeti, i niko ne može ni znati kako će se odvijati dalje približavnje Ankare i Brisela.
Ulazak Turske u EU, ako do toga dođe, bio bi toliko radikalan da bi bio uporediv jedino s uključenjem Rusije. Prosječna životna starost Turčina je 29 godina, a Njemca 40. Prema demografskim procjenama, koje se stalno vrte u analizama Turske, godine 2050, Turska će imati 100 miliona stanovnika, a Njemačka 70.
Ako Turska uđe u EU za deset godina biće brojem stanovnika podjednako velika kao Njemačka. Njen uticaj u svim evropskim institucijama, od Savjeta preko Komisije, preko Suda u Luksemburgu do Evropskog parlamenta, bio bi presudan. Implikacije za život Unije kao organizacije, unutrašnjeg uticaja i savezništava, bile bi vrlo velike.
Ako Turska uđe u EU, to neće biti tek jedna nova članica, biće to, možda, glavna, ili jedna od dvije, tri glavne članice. Možda bi to bilo loše, možda bi bilo dobro, ali Njemačka i Francuska izgubile bi ekskluzivnu lidersku funkciju a određeni takt Uniji, koju daju stare evropske demokratije, promijenio bi se.
Čak i oni koji su skloni članstvu Turske, pitaju se, može li Turska za desetak, petnaest godina biti zemlja čiji bi se demokratski instinkt prlibližio Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj, skandinavskim zemljama.
Turski političari u Briselu, ponekad, pogotovo ako dolaze iz AK stranke, ne ponašaju se kao zapadni. Nerado prihvataju kritike, skloni su samohvali i negiranju svojih mana. Tako se ne ponaša niti jedna druga članica, a kamoli kandidat. Turci dolaze iz drugog konteksta, svjesni su svojih uspjeha, frustriani onim što osjećaju kao nepravedno odbijanje, uvećavaju tu frustraciju i više nego što je realno, sjećaju se slavne povijesti, a imaju ambiciju postati sila.
Najviše od svega u Evropi nelagodu izaziva nivo demokratije, sistem vrijednost, golema neujednačenost načina života, shvatanja, aspiracija Turaka. Istanbul je jedan svijet, a napučene provincije posve drugi. Cijeli niz problema, recimo emancipacija žena, ne postoji u Istanbulu, ali je karakterističan za provinciju. Velik je problem progon novinara, dakle sloboda javne riječi, zatim korpucija, koja je dio života, kao na Balkanu, a ne kao u zapadnoj Europi. Korupcija je bila dio turskog života i prije političkih promjena 2002. godine, i ostala je i sad, samo malo drugačije obojena. Turski kolege novinari, kažu da u današnjem turskom društvu počinju jako dobro prolaziti oni koji se barem prave da su vjernici ili ističu to kao obiteljsku tradiciju. Uspon Stranke pravde i razvoja (AKP) stvorio je, uz dosadašnju, neprikosnovenu sekularnu, i novu, blago islamističku domaću poslovnu i intelektualnu elitu.
U pregovorima s EU-om, koji su započeli kad i oni sa Hrvatskom, Turska nije napredovala zbog kiparskog pitanja. Sama Turska rekla je da joj se u EU ne žuri – nije imala razloga za žurbu.Svakim danom sve je više jačala, a kako je EU u krizi, svakim danom je odnos između Brisela i Ankare postajao sve ravnopravniji
Svi priznaju da je u nekoliko važnih domena, Turska moćnija i uticajnija od Evropske unije. Prvi interes Turske, kako je nedavno u nekoliko navrata, izjavio predsjednik Abdulah Gul, je Evropska unija. Slijede Iran i Bliski istok, gdje EU ne znači gotovo ništa, a Turska iznimno mnogo. Njen uticaj raste zbog rata u Siriji, i kao NATO članice, i kao EU partnera. Naravno, Turska je za EU važna i energetski, kao koridor kojim može do Evrope teći nafta sa nekoliko strana, uključujući i Iran.
Amerika je, od 1995. godine, kad je Turska premijerka bila proamerički orijentisana pripadnica sekularne turske elite, Tansu Čiler, pa do Bušove intervencije u Iraku, bila nepokolebljivi pobornik turskog ulaska u EU. Godine 1995. na pritisak Klintonove administracije, Brisel je s Turskom zasnovao carinsku uniju. U Turskoj se korist od carinske unije različito analizira, jer nema pogodnosti koju pruža članstvo.
Turska se time otvorila, protok roba je omogućen, ali ne i ljudi. Turski biznismeni, kao i ostali turski građani, nemaju pravo bezviznog putovanja u zemlje šengena. Turci stalno naglašavaju da njima “nije o glavu”, kao što je postjugoslovenskim zemljama, da uđu u EU, a isto tako i da se mogu razviti i bez evropskih fondova. Posvuda u Turskoj povećana je unutrašnja potrošnja i kupovna moć. Godine 2002. u Turskoj su prodali 91 hiljadu automobila, a 2009. godine 370 hiljada.
U odnosu na 2008. godinu, porast je bio 17 odsto a taj se trend održao i do 2011. Čak i sad kad svi posrću u krizi, Turska je rasla stopom od pet odsto, a javne finansije bile su joj uzorne – isto kao i njemačke. Ali, ako preovlada shvatanje da je Turska nesigurna, tada će stotine milijardi dolara i eura koji se slijevaju u Tursku u kratkoročnim i srednjoročnim investicijama presahnuti, a to bi moglo za sobom povući i krizu banaka i nekretnina. To ne bi bilo prvi put da se desilo Turskoj, da gleda investitore u leđa dok se oni guraju prema izlazu.
Sve više se kristalizuje ideja da su protesti u Istanbulu izbili na podlozi gušenja nekih demokratskih sloboda za koje se smatralo da su, još od Ataturka, samorazumljive. Drugi je razlog da je Erdogan izrastao na valu jednostavnijeg, siromašnijeg segmenta stanovništva – a ne samouvjerene, prozapadne, ali od naroda malo odvojene kemalističke elite. Ali, malo je pretjerao i kemalizam koji nije ograničen na elite nego je samo tkivo turskog društva, diže glavu i buni se. Treći je razlog da se u ljude počela uvlačiti, tako kažu, nelagoda zbog Erdoganovih monumentalnih planova. Most preko Bosfora stajaće daleko iznad tri milijarde eura. Novi aerodrom, treći, najveći na svijetu, stajao bi preko deset milijardi eura. Novi poslovni i šoping centar zbog kojeg se građani bune, 2 milijarde. Ali u svemu – za stogodišnjicu osnivanja turske republike, ove godine, Erdogan je najavio radove u vrijednosti od 400 milijardi eura , a to je pola od ukupne vrijednosti turske ekonomije. Mnogo radova biće usmjereno na infrastrukuru koja bi obezbijedila Turskoj Olimpijske igre 2010.
Postavlja se pitanje, ako se Erdogan ne oporavi, što će biti s njihovom spoljnom politikom. Sirija je pokazala da se politika „nultog nivoa konflikta“ sa susjedima nije mogla do kraja održati. Arhitekta nove turske vanjske politike je ministar Ahmet Davutoglu. Promjene koje je on inicirao a koje se temelje na vrlo aktivnoj diplomatiji nastale su zato jer se završio Hladni rat, jer je Amerika postala ravnodušnija prema Turskoj, i jer je EU ostala neosvojena tvrđava, makar još uvijek željeni cilj.
U novoj orijentaciji Ankare, mnogi, a pogotovo u američkim analizama, vide refleks stare otomanske politike. Kemalistička revolucija, odrezala je otomanske aspiracije kao suvišni balast, razvijala nacionalizam turske države, ali okrenut sebi i Zapadu.
Marama kao znak raspoznavanja
Ko su ljudi koji od 2002. godine vode Tursku? Gul , Erdogan i Davutoglu su članovi Stranke za pravdu i napredak, ili AKP-a. Kad su 2002. preuzeli vlast, nametnulo se pitanje o kome se radi i kakva će biti reakcija vojske na ovu stranku islamističkih korijena.
Dva lidera, Gul i Erdogan, izjavljivali su da je AKP reformska i proevropska stranka, ali neki su se pitali ne radi li se o stranci koja je samo naizgled reformska, a zapravo je skriveno islamistička i nazadnjačka.
Stranka sebe opisuje kao konzervativnu, a Gul je na pitanje novinara odgovorio da su mu u Evropskom parlamentu najbliži demohriščani, a da sebe vidi kao konzervativnog demokratu.
Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalniRazlog za dilemu bio je što je AKP nastala odvajanjem Gula i Erdogana od Islamističkog pokreta Nedžemitina (Necmettina) Erbakana. (Vrlo pojednostavljeno, islamizacija je bila tolerisana 1970-ih, kao poželjnija od komunističke opasnosti, i željelo se da ona bude beningna forma spoja nacionalizma i vjere, no to je bio osnov za današnu veliku podjelu unutar turskog društva).
U programu AKP , niti u jednoj izjavi lidera, koji su već drugi mandat na vlasti, nema niti jedne indicije da bi se radilo o partiji koja bi imala islamističke reforme u prvom planu.
Jedino što bi upućivalo na porijeklo stranke jeste posredna, ali jaka podrška premijera Erdogana nošenju marame na glavi, što je za Tursku sekularnog Ataturkovog nasljeđa, maksimalno kontroverzno i duboko simbolično. Mustafa Kemal zabranio je nošenje tog tradicionalnog obilježja ženama koje se školuju, ili rade u javnoj administraciji. Pokrivene žene ne mogu ući u javne zgrade, od parlamenta, preko univerziteta sveučilišta, do vojnih ustanova. Skidanje marame jest bilo strukturni znak modernizacije, otvaranja društva.
Smanjenje uticaja vojske, koja je bila čuvar sekularizma, jedan je od tih poteza. Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalni.
Djelovi starih elita smatraju da ih EU izdaje, da favorizuje stranu koja, u stvari, udaljava Tursku od Zapada. Novi, koji se dižu s AKP-om tvrde da je Zapad uvijek komunicirao sa svojim omiljenim kemalistima, i od njih dobivao uvijek isti, i uvijek pogrešan brifing o Turskoj, te da tek sada upoznaju pravu Tursku, koja je, međutim, bolja od predrasuda. Euroskepticizam i razočaranje, uvukao se u stare kemalističke elite, nove, Erdoganove su potresene.
Protesti ušli u drugu nedjelju
Desetine hiljada ljudi okupilo se juče na istanbulskom Trgu Taksim, a u centru Ankare nekoliko hiljada, dok su protesti koji predstavljaju dosad najveći izazov za turskog premijera ušli u drugu nedjelju.
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradovaNekoliko sati ranije vladajuća stranka Redžepa Tajipa Erdogana okarakterisala je proteste kao pokušaj opozicije da svrgne vladu i odbacila pozive na prevremene izbore, naveo je Asošiejtid pres.
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradova. U nemirima su stradale tri osobe – dvoje demonstranata i jedan policajac – a do sada ih je hiljade povrijeđeno. Erdogan se juče popodne sastao sa vrhom svoje AKP kako bi razgovarali o aktuelnim protestima.
Portparol partije Husein Čilik je nakon sastanka kazao da su glasine da će se izbori koji bi trebalo da se raspišu 2015. održati ranije „potpuno neosnovane, potpuno nepotrebne i izmišljene“, optuživši glavnu opozicionu partiju da pokušava da nezakonitim sredstvima svrgne Erdogana „pošto sedam puta nije uspjela da pobijedi preko glasačkih kutija“.
Lider turske opozicione ekstremno desne Partije nacionalističke akcije (MHP) Devlet Bahčeli pozvao je juče na raspisivanje prijevremenih izbora kako bi prevazišla postojeća blokada u Turskoj. Bahčeli je na skupu pristalica MHP rekao da je povod za sadašnje masovne proteste u Turskoj vladino „pogrešno shvatanje demokratije“.